ПРОПУХ

digitalni život


14.08.2018.

Veče na školju ili kako sam se ponovo vratila na blog

Pučina plava Spava,       Prohladni pada mrak. Vrh hridi crne Trne       Zadnji rumeni zrak. Zujim po kuhinji triput brže, dok se mala ne probudi da ugrabim skuhati ručak, sažimam pokrete i radnje, planiram i redam prioritete jer možda je ostalo samo još par minuta - a u glavi se vrte ovi stihovi. I jeca zvono Bono Po kršu dršće zvuk Kleče mršave glave, Ubogi moli puk...sjećam se časa analize Šantićeve pjesme kao da je bio maloprije. A prošlo je osamnaest godina i nekoliko života. Bila je strah i trepet Treće gimnazije, svaki dan skladno i elegantno odjevena (pravilo glasi: samo dvije boje, treća može u detaljima), sa visokom vatrenom frizurom i nezaobilaznim potpeticama, ostavljajući trag jasmina i ylang-ylanga iza sebe dok se šetala između klupa. Bila je sitna stasom, pa je znala reći da se u najmanjim bočicama drže otrovi, ali i najfiniji parfemi: jedinstvena, neponovljiva profesorica bosanskog jezika i književnosti Munevera Kanlić. Pričalo se da mrzi žene. Pričalo se da je to zato što je muž ostavio. Pričalo se da je predavala vojnicima. Kao, otud oštrina, principijelnost i gard. Šta sve djeca neće izmisliti...ma pričalo se o svakome, svaki profesor je imao neku legendu koja ga je pratila. A sada, nakon skoro dvije decenije, znam da je profesorica Munevera zapravo samo bila veoma, veoma dobar nastavnik. Jedna od onih koji te obilježe za čitav život. Nije “gledala kroz prste” nikada i nikome, jer to nije bilo ispravno. Željela je da prenese znanje, da nas odgoji, ali istovremeno i da na najbolji mogući način radi svoj posao, iz dana u dan. Svaki čas je pomno pripremala noć ranije, a isti odnos je očekivala i od nas, učenika. Naravno, malo nas je dosezalo postavljeni standard, a reperkusije su bile žestoke. Meni je u prvom razredu čitala bukvicu cijeli odmor jer sam zaškripala stolicom žureći da ustanem. Recimo da je to bio samo uvod u četiri godine “druženja.” U drugom sam se usudila da odgovorim profesorici, što je navuklo ogromne mračne teške oblake prepune munja...na kraju sam joj pisala pismo izvinjenja, koje je jedva pristala da pročita. U trećem sam odabrala jezički smjer, pa je malo popustio željezni stisak. Treći i četvrti su bili krcati lektirama, a ja sam uranjala u svaku knjigu detaljno, uživajući kao malo dijete ali avaj - ne stigoh da pročitam ogromnog Don Kihota i bukvalno to i kažem - kakva greška! Ma nemoj, dugačka ti knjiga? Je li trebao pisac da skrati? A kako su ostali pročitali? (Niko nije pročitao.) Ne sjećam se tuđih avantura, osim da je Irina pila apaurine pred čas, to mi je nekako ostalo upečatljivo. Munevera bi se obrušila na svakoga koga bi upamtila po čemu lošem, bez milosti i sa dodatnim nerazumijevanjem za učeničke jade. Ali je zato davala više nego ijedan drugi profesor. Mislim da su njene generacije iz srednje škole izlazile sa najboljom pripremom u Sarajevu. Sanjali smo odvojenu negaciju. Drva se slažu, mi možemo da dijelimo mišljenje. I tako u beskraj. Jednom mi nije dala da prisustvujem pismenom radu jer sam ušla u trenutku kada je ona već bila u učionici. Ali profesorice, nije još zvonilo. Molim? Ja određujem kada počinje čas, ti treba da si u učionici prije mene. I odsjedila sam ispred učionice 45 minuta. Pa jednom mi je profesorica latinskog, popularno Latinčica, donijela iz druge zgrade zaboravljeni džemper ispod klupe - na Muneverin čas: “Sapiens omnia sua secum portat.” Meni je bilo čudo da je Latinčica zapamtila da je to moj džemper i da ja sada imam čas Bosanskog, pa da ju je bilo briga uopšte za mene i da ga donese, a profesorici Kanlić nije bilo nimalo drago što joj se prekida nastava, pa makar i na tren. Pa kad smo križali crnim markerom cijele listove u čitanci, jer nisu bili politički podobni. Naređeno. Pa kad je direktorica Emina Avdagić držala govor pred cijelom školom, dan prije polaska u Švedsku: “...i ne idete ni na kakav seks raspust, nego ste vi ambasadori Bosne i Hercegovine...” Bilo je tih momenata, svi su nekako pamtljivi i simpatični. Čovjek tek dosta kasnije shvati da svaki trenutak gradi sjećanje, te ga tako treba i oblikovati, najbolje moguće... Nego, da se vratim na priču o profesorici Kanlić. Pomislim kako bih voljela da joj pozvonim na vrata sa buketom cvijeća i zahvalim joj se za sav trud koji je uložila da nas pouči ponešto od gramatike i ponešto iz književnosti, a bogami i iz opšte kulture i vladanja, ako ništa a onda svojim primjerom. Sjećam se da nas je mnogo puta vodila u pozorište umjesto dvočasa, pa kad bismo se sastali na trgu, mene bi i dalje bilo strah, a ona sva vesela i opuštena, kao da nije više profesorica - a i dalje perfektno odjevena, kao da joj je pozorište prirodno stanište. Drugarice su je znale sresti u frizeraju - isto tako prirodno stanište. Mislim da sam je jednom samo vidjela na tramvajskoj stanici, u prolazu, nije bila ni blizu da je pozdravim. Na proslavi deset godina mature nije bila, rekli su da je već u penziji. Nadam se da je dobro i da uživa u iščitavanju lektira, iznova i iznova. Profesorica Munevera Kanlić mi je otvorila vrata ljepote jezika. To je možda i jedino važno što se treba reći o njoj.


Stariji postovi

ПРОПУХ
<< 08/2018 >>
nedponutosricetpetsub
01020304
05060708091011
12131415161718
19202122232425
262728293031


Pratite me

Navratim

BiH kultura

it's not the idea which is the art,
it's more the way somebody handles the idea that makes art.

MOJI FAVORITI

Brojač starih i novih posjeta
113793

Powered by Blogger.ba